Kako je američki nogomet krenuo osvajati i naše dvorište

Nekad je priča o nogometu u Sjedinjenim Državama bila kratka. Malo tko je ozbiljno pratio MLS, a reprezentacija je živjela u sjeni košarke, bejzbola i američkog nogometa. Ono što se tamo zove soccer. I svi smo mi na ovoj strani oceana to gledali s dozom podcjenjivanja. Pa to nije pravi nogomet, govorilo se. Al’ polako, stvari su se počele mijenjati.

Danas kad netko spomene SAD na Svjetskom prvenstvu, više nije smiješno. Naprotiv. Ti momci su ozbiljna prijetnja. Imaju energiju, brzinu i taktičku disciplinu koja dolazi iz najvećeg sportskog stroja na svijetu. I nešto drugo – imaju i svoj stil. Na terenu i izvan njega.

A što je prva stvar koju primijetiš kad gledaš njihovu utakmicu? Dres. Taj tamnoplavi, bijeli ili ponekad crveni komad tkanine s onim prugama koje izgledaju malo divlje, malo ratnički. Nije klasičan, nije dosadan. I dok ljudi pričaju o njihovoj igri, sve više ekipe po kvartovskim igralištima kod nas počinje nositi nešto slično.

Nije više stvar samo u tome tko je prvak Europe. Momci na betonu u Zagrebu, Splitu ili Rijeci sve češće gledaju preko bare. Ne zato što bi napustili Vatrene, nego zato što je taj američki đir jednostavno svjež. I tu dolazimo do zanimljive stvari – do onoga kako izgleda dres Sjedinjene Države nogometne reprezentacije kad ga staviš na leđa.

Iskreno, prije koju godinu nisam obraćao pažnju. Al’ onda je došla Svjetsko prvenstvo u Kataru. SAD igra protiv Walesa, protiv Engleske. I ne izgledaju kao autsajderi. Izgledaju kao ekipa koja zna što hoće. I ta njihova oprema, taj dizajn – počeo mi se sviđati. Ne zato što je skup, nego zato što je drugačiji. Amerikanci to rade na svoj način. Malo glasno, malo upadljivo, al’ opet imaš osjećaj da je napravljeno za teren, ne za modnu pistu.

I onda kreneš pričati s ljudima. Ispada da nisam jedini. Na treningu, ekipa priča o novim dresovima, o tome tko ima najzanimljiviji dizajn. Nekad su to bili samo Brazil, Argentina ili Njemačka. Sad je tu i SAD. I što je najbolje – nije više nemoguće doći do takvog dresa. Postoji mjesto, postoji opcija. Ne treba ti avionska karta.

Ono što volim kod tog američkog stila jest da nije pretenciozan. Nema zlatnih grbova ni suvišnih detalja. Imaš osjećaj da je dres napravljen da se na njemu znojiš. I to mi se sviđa. Jer na kraju dana, nogomet je jednostavan. Trčiš, boriš se, daješ sve od sebe. Dres je samo alat. Al’ kad je alat dobar, i ti se osjećaš bolje.

Naravno, uvijek ima onih koji će reći – bolje kupiti original, nego kopiju. I donekle su u pravu. Original je original. Ali realnost je da originalni dresovi američke reprezentacije, pogotovo ako ih uvoziš preko trećih ruku, nisu jeftini. I tu dolazimo do one fine granice između želje i mogućnosti.

Zato ekipa sve više traži alternative. I ne mislim tu na one loše krivotvorine koje se raspadnu nakon dva pranja. Mislim na solidne primjerke koji izgledaju dobro, koji su izdržljivi i koji te ne koštaju pola plaće. Jer na ulici, na kavi, na malonogometnom turniru – tko će znati? I koga uopće briga?

Bitno je da kad staneš na travu (ili na beton, kako kod nas već ide), osjećaš se dobro. Da ti dres ne smeta, da diše, da izgleda onako kako si zamišljao. Ako to dobiješ po normalnoj cijeni – mislim da si na konju.

Gledam danas klince. Oni više ne razmišljaju u granicama. Za njih je nogomet globalna igra. Oni prate i Modrića i Pulišića. Znaju tko je McKennie, tko je Reyna. I žele nositi njihove dresove. Ne zato što su izdajice, nego zato što vole nogomet. I to je po meni super.

Na kraju, svaki dres nosi priču. Onaj američki priča priču o tome kako se najveća sportska nacija na svijetu uči igrati našu igru. I polako ih prestižemo. Ako ništa drugo, barem po stilu. I kad iduće nedjelje budem gledao utakmicu, možda neću navijati za njih. Ali sigurno ću pogledati što imaju na leđima.